(x)

U SREBRENICI TERET NOSE BOŠNJAKINJE, I ON NIJE NIMALO LAHAK

Zahvaljujući istrajnosti Majki Srebrenice, danas u Potočarima imamo Memorijalni centar Potočari. I danas majke, iako mnoge u poznim godinama, ne odustaju od borbe za žrtve genocida, ne odustaju od potrage za ubijenima koji nisu pronađeni. U međuvremenu, stasala je i jedna nova generacija žena koja je pored društvenog uključena i u politički život Srebrenice. Tifa, Mirela, Merisa, Hanka, Arifana, Semina samo su neke od žena koje su uključene u politička dešavanja u Srebrenici

Adem MEHMEDOVIĆ

Kada se govori o Srebrenici i politici, često se može steći dojam da u političkom životu ovog grada obilježenog prošlošću učestvuju samo muškarci. Zbog toga je prava medijska senzacija bila vijest da je 2018. godine Begija Smajić ušla u Narodnu skupštinu RS-a. Pored toga, kada se tome doda da je Begija Smajić prva pokrivena žena u Narodnoj skupštini RS-a, onda nije ni čudo da je to bila dugo glavna vijest u medijima. Manje je poznato da je Begija Smajić u dva navrata bila odbornica u Skupštini Općine Srebrenica, odakle je i otišla u Narodnu skupštinu.

Neizmjerna je uloga žena u Srebrenici nakon genocida. Mnoge majke vratile su se u Srebrenicu nakon što su im pobijeni sinovi i muževi. Vratile se i obnovile svoja ognjišta. Pored toga, bile su istrajne u borbi za istinu i pravdu, govorile o genocidu, čekale da im se pronađu kosti njihovih voljenih, ali brinule i o živima. Sjetimo se samo rahmetli Hatidže Mehmedović i njene istrajnosti u borbi za istinu. Hatidža se nije bavila politikom, ali je bila dio društvenog života u Srebrenici, brinula se o mladima, djeci, i govorila često „da svoje djece nema, ali da su sva djeca u Srebrenici njena“.

Zahvaljujući istrajnosti majki, danas u Potočarima imamo Memorijalni centar Potočari. I danas majke, iako mnoge u poznim godinama, ne odustaju od borbe za žrtve genocida, ne odustaju od potrage za ubijenima koji nisu pronađeni. U međuvremenu, stasala je i jedna nova generacija žena koja je pored društvenog uključena i u politički život Srebrenice. Begija Smajić možda je najpoznatija političarka iz istočne Bosne, ali su mnoge žene uključene u politički i društveni život, bilo kao odbornice u Skupštini ili rukovodioci u ustanovama / institucijama, bilo kroz nevladin sektor ili posao koji rade. Izbori u Srebrenici od ključne su važnosti za Bošnjake u ovom gradu.

Bošnjakinje su te koje nose teret koji nije nimalo lahak. Društveno-korisne i aktivne, neke od hrabrih žena odlučile su se na političko djelovanje i učešće na izborima koji su pred nama. Žele dati svoj doprinos u borbi za Srebrenicu, vraćanju dostojanstva ovom gradu. Lokalni parlament u Srebrenici u svom je sastavu uvijek imao žene kao odbornice, ali i službe Skupštine čine žene.

Tifa Efendić rođena je u Srebrenici. Kao trinaestogodišnja djevojčica preživjela je genocid, ali, nažalost, njena dva brata nisu, kao ni mnogobrojni članovi porodice. U Srebrenicu se vratila 2005. godine, gdje je formirala porodicu, a danas je majka troje djece. Ova pravnica je u političkom životu aktivna duži niz godina.

“Srebrenica je naš usud, naš početak i kraj. Između toga, mi svi moramo biti uključeni u procese koji se dešavaju u Srebrenici. Ko god mislio da ga politika i dešavanja ne zanimaju, taj griješi. Nije ovo nimalo lahak teret, i mnogo je brige. Period iza nas je bio težak, politička previranja su stalna u Srebrenici. Mnogo je turbulencija bilo, ponekad i grešaka sa strane bošnjačke politike, ali svi smo ljudi, griješimo. Mada, moramo biti jači u narednom periodu. Ponekad se zapitam što mi sve ovo treba, a, opet, s druge strane moramo biti uključeni, moramo se boriti na svim poljima. Obzirom da smo malo mjesto, onda su i odbornici ovdje izloženiji lokalnoj javnosti, jer svi se znamo. Međutim, Srebrenica je puno više od jednog malog gradića koji broji nekoliko hiljada ljudi. Bude tu i kritika, bude i pohvala, bude teških trenutaka, razočarenja, uspjeha. Teško je svima ugoditi, ali u Skupštini se treba boriti. Uglavnom, mogu reći da je mnogo posla pred nama. Izgradili smo svoje kuće, imamo svoje porodice, svoju djecu, ali nosimo tugu i teret prošlosti. Pred nama je obaveza da Srebrenica bude bolje mjesto za život naše djece“, kaže Efendić.

Mirela Hodžić također je aktivna u društvenom životu, obnaša dužnost direktorice vrtića “Poletarac” u Srebrenici. Majka dvoje djece, profesorica biologije po zanimanju, kao i sva djeca iz Srebrenice, obilježena je prošlošću, žalom za ubijenom braćom, ali se nikada nije predala u životu. Kao aktivna članica SDA, našla se na zajedničkoj listi koalicije “Moja adresa: Srebrenica”. “Svojim političkim angažmanom želim da probudim svijest žena, ali i svih građana, da možemo život u Srebrenici učiniti boljim i ugodnijim za sve nas. Možda uloga jednog odbornika u Skupštini nije velika, ali uloga svih je ogromna. Priča o boljem životu, ugodnijem za našu djecu, nije nikakva predizborna floskula, nego realnost kojoj mi moramo težiti. Vratili smo se u Srebrenicu, odrastali bez svojih voljenih, borili se da se školujemo, izgradimo nešto. Ako smo nešto naučili, to je da nikad ne treba odustajati. Srebrenica je mjesto za koje se vrijedi boriti, jer se time borim za svoju djecu, kao i za svu ostalu djecu koja se rađaju ovdje, a ima ih, hvala Bogu”, ističe Hodžić.

Merisa Salihović živi na samoj granici sa Srbijom, na rijeci Drini, u mjestu Skelani. Merisa i njen suprug Jasmin bili su vrsni sportisti. Jasmin je atletičar koji je 2004. godine predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Olimpijadi u Atini, a Merisa je bila reprezentativka i prvakinja BiH u atletici, kao i dvostruka prvakinja Balkana za juniore. Danas žive u Skelanima i roditelji su dvoje djece.

“Kada je u pitanju politički život žena kod nas i šire, mislim da se nekako nalazimo u podređenom položaju. Smatram da uopće ne bi trebalo biti tako. Mislim da je jako važno da se žene osvijeste i da budu sigurne u sebe i svoje sposobnosti da mogu nešto bolje napraviti za sredinu u kojoj djeluju. Tako je i meni trebalo neko vrijeme, pa i godine, da shvatim da je ipak bitan angažman i da se moram nekako pokrenuti, što je rezultat mog angažmana na lokalnim izborima u Srebrenici ove godine. Kao bivši sportista, mislim da imam još tog borbenog duha u sebi i da ću ovo iznijeti do kraja na pravi način. Kao što je rekla Margaret Thacher: ‘U politici, ako hoćeš da se nešto kaže, traži to od muškaraca. Ako hoćeš da se nešto napravi, traži to od žena.’ U skladu s tim, očekujem da žene i nakon izbora imaju značajnu ulogu u kreiranju društveno-političkih prilika”, smatra Salihović, koja je po zanimanju tehnolog.

Jedna od onih koja se takođe uključila i politički djeluje jeste i Hanka Vejzović. Majka dvoje djece i socijalna radnica po zanimanju smatra da se kroz političko djelovanje može mnogo toga uraditi korisnog. “Mi ovdje u politiku ne smijemo i ne trebamo ulaziti zbog nekog ličnog interesa. Obzirom da radim kao socijalni radnik, dobro znam potrebe stanovništva i sve probleme s kojima se susreću. Kroz Skupštinu sutra bi moglo da se radi mnogo toga. S druge strane, ja sam majka, znam šta mojoj djeci treba da imaju ljepši život ovdje. Zbog svega toga, možda bi trebalo ženama prepustiti da one vode politiku ovdje, pa bi sigurno brzo vidjeli rezultate”, smatra Vejzović. Arifana Pašalić davne 2002. godine vratila se u Srebrenicu, gdje i danas živi sa porodicom. Od prvih dana povratka do danas put nije bio lahak, ali Arifana kaže da su žene mnogo dale Srebrenici, pa su se i u političkom djelovanju pokazale kao odgovorne.

“Ono što treba Srebrenici jeste nova snaga, novi pristup i put. Moramo iskoristiti sve ono što imamo, od turističkog, privrednog potencijala, do života običnog čovjeka. Žena u političkom djelovanju je ta koja može i treba da učestvuje, da da svoj doprinos, snagu i upornost kako bi Srebrenica imala svjetliju budućnost. Ono zbog čega sam se ja opredijelila za politički angažman je trenutno stanje u Srebrenici, sivilo, nazadovanje, politika represije, negiranja Genocida, provociranja, politika ličnog interesa i neadekvatnih rješenja za budućnost Srebrenice”, mišljenja je Pašalić.

Za mlade se obično vežu “izlizane” floskule da su neaktivni u društvu, da ih ne zanimaju dešavanja oko njih. Međutim, u Srebrenici to nije slučaj. Primjer je Semina Smajić. Studentica je Medicinskog fakulteta u Tuzli, u Srebrenicu se s porodicom vratila kao djevojčica. Kaže da je odlučila zakoračiti u svijet politike baš zbog toga što je mlada i živi u gradu koji nosi svoj teret na leđima. “Svjesna sam činjenice da u Srebrenici nije idealno, da smo u proteklom periodu nazadovali, i to je dovoljno jak motiv da budem dio društvenog i političkog života. Mladi traže više od života, pa nerijetko i odlaze. S druge strane, vjerujem u snagu mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi koji mogu i moraju promijeniti trenutno stanje. Srebrenici se mora vratiti dostojanstvo, nekadašnji sjaj, i život, prije svega. Meni odlazak iz mog grada nije opcija. Svim mladima treba pružiti priliku. U djeci i mladima je snaga budućnosti Srebrenice. Politike i političari dolaze i prolaze, a Srebrenica ostaje”, poručuje Smajić.

Tifa, Mirela, Merisa, Hanka, Arifana, Semina samo su neke od žena koje su uključene u politička dešavanja u Srebrenici. Ima ih još mnogo, kako u Srebrenici tako i u drugim mjestima Podrinja. To je mlada, hrabra, obrazovana generacija koja je spremna na izazove današnjice

Izvor

Načelnik Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Srebrenica Bojan Josipović potvrdio je Feni da je završena sanacija zgrade stare škole u Skelanima koja će služiti za otvaranje pogona tekstilne industrije.

http://www.znamo.ba/monstruozne-egzekucije-bogdan-stevanovic-optuzen-za-najgnusnije-zlocine-u-skelanima/

MONSTRUOZNE EGZEKUCIJE: Bogdan Stevanović optužen za najgnusnije zločine u Skelanima

Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Bogdana Stevanovića, rođenog 1951. godine u Orahovici, općina Srebrenica, nastanjenog u R Srbiji, državljanina Srbije i BiH.

Optuženi se tereti da je od maja do kraja augusta 1992. godine, u svojstvu komandira SJB Skelani i člana Kriznog štaba Srpske opštine Skelani (SOS), učestvovao u široko rasprostranjenom i sistematičnom napadu vojnih, policijskih i paravojnih snaga s ciljem pomaganja u ubistvima i naređivanju ubistava, deportacije ili prisilnog preseljenja stanovništva i progona bošnjačkog stanovništva iz više mjesta na širem području Skelana i Srebrenice.

Progoni su počinjeni organiziranim napadima na sela i naselja, potpomognuti artiljerijskim djelovanjem, prisilnim odvajanjem muškaraca te ubistvima više osoba pucanjem iz vatrenog oružja iz neposredene blizine. Također, progoni su počinjeni zatvaranjem u prostorijama SJB Skelani i „Združeni dom“ u Skelanima te prisilnim progonom žena i djece prema Bajinoj Bašti, Republika Srbija.

U navedenim napadima ubijeno je najmanje 35 osoba te zatvoreno i deportovano više stotina Bošnjaka s područja Skelana i okoline.

Optuženi se tereti da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti.

Tužilaštvo BiH će navode iz optužnice dokazivati pozivanjem oko 81 svjedoka i stručnog vještaka te prilaganjem obimnog dokaznog materijala.

Optužnica je proslijeđena Sudu BiH na potvrđivanje, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

DRAGAN VASILJKOVIĆ: KAPETAN PLJAČKAŠ PUCA NA SKUPŠTINSKU KLUPU

List The Australian objavio je 2009. godine ispovijest Džemile Subašić, koja je posvjedočila kako ju je u julu 1992. godine, nakon što je zarobljena od Vasiljkovićevih vojnika, Kapetan Dragan silovao sedam puta tokom nekoliko dana u hotelu “Vidikovac” u Diviču kod Zvornika. 

Govorila je i da je iz hotela vidjela leševe ljudi pobijenih kako plutaju Drinom. Ispričala je i kako je četvrtu noć od njezinog zarobljavanja vidjela Dragana Vasiljkovića kako sav u krvi i s nožem u ruci urla kako će ih sve pobiti i da niko neće ostati živ

Piše: Jakub SALKIĆ

Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, ratni je zločinac koji je najavio svoju kandidaturu za Skupštinu Srbije na parlamentarnim izborima koji se održavaju 21. juna ove godine. Vasiljković se u Srbiju vratio 28. marta ove godine, nakon što je pušten iz zatvora u Hrvatskoj, gdje je odslužio dvije trećine kazne za zločine koje je u toj zemlji počinio 1991. godine.

Vasiljković još nema formalni politički program, ali je izjavio da će se, bude bi izabran, boriti za “uhapšene Srbe” u Hrvatskoj, na Kosovu i u Crnoj Gori. On je naveo da će se zalagati za prijevremeno puštanje Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića, koji izdržavaju zatvorsku kaznu za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine. Rekao je da ih treba osloboditi jer “oni su heroji” koji su se borili u ime Srba.

Vasiljković, osim državljanstva Srbije, ima i australsko državljanstvo. U Australiji je živio do početka rata u Hrvatskoj, ali se i krio u poslijeratnom periodu sve dok ga ova zemlja nije izručila Hrvatskoj, gdje je osuđen za ratne zločine. No Vasiljković nikad nije odgovarao za zločine koje je počinio u Bosni i Hercegovini.

Naime, u prvim mjesecima Agresije na Bosnu i Hercegovinu dobrovoljačke jedinice pod komandom Kapetana Dragana, Željka Ražnatovića Arkana, Vojislava Šešelja, drugog zločinca koji se kandidira na izborima u Srbiji, Vuka Draškovića i drugih vršile su teror i napade na bošnjačko stanovništvo u Brčkom, Bijeljini, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i drugim mjestima.

Ratni zločinac Miroslav Deronjić kao svjedok optužbe u brojnim predmetima ratnih zločina, kao direktni sudionik događaja, a bio je predsjednik SDS-a Bratunac, posvjedočio je da su dobrovoljačke jedinice dolazile u Podrinje na osnovu dogovora političkih predstavnika Republike Srpske i Republike Srbije. Ključnu ulogu u koordiniranju njihovih akcija imala je Služba javne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, a sve s ciljem da se ostvari plan da se pojas 50 kilometara od Drine etnički očisti. Deronjić je posvjedočio o postojanju ovog plana. Također, posvjedočio je da su dobrovoljci Kapetana Dragana imali kamp za obuku u Skelanima, nedaleko od Srebrenice, te da su tokom aprila i maja 1992. godine boravili u Bratuncu.

“Oni su dolazili u Bratunac, najčešće noću. Pravili su paniku, pucali su po gradu, vozili su ta auta bjesomučnom brzinom sa upaljenim zvučnim, onim signalima. Ulazili su u razne ulice noću, pucali su, počela je pljačka. Počeli su da oduzimaju privatnu imovinu od pojedinih Muslimana – mislim prije svega na automobile. Primijetio sam da… i ljudi su se žalili da im otimaju automobile. Ubili su – ja ne znam tačno datum u tom periodu – nekoliko ljudi muslimanske nacionalnosti u Bratuncu. Jedna porodica, tri čovjeka, mislim blizak rod su bili, braća možda u pitanju, ubijeni su u tom periodu. I mislim jedno ili dva lica u jednom prigradskom naselju. Ustvari, pravili su zaista paniku po gradu i… i pucali su, privodili su ljude, o… oduzimali im ličnu imovinu, i to su ustvari najdrastičnije te aktivnosti koje smo mogli da primijetimo u tom periodu”, svjedočio je Deronjić, te je tokom svjedočenja opisao dobrovoljce: “Većina tih ljudi su bili kriminalci, čak veliki broj njih pušteni iz zatvora, sa vjerovatno tom namjerom da učestvuju u tim dobrovoljačkim jedinicama. Na čelu te grupe dobrovoljaca je bio… pod nadimkom… čovjek pod nadimkom Peki. Tako smo ga u početku znali. Ja sam kasnije saznao da je njegovo puno ime Predrag Čubrilo i da je iz jednog sela iz Vojvodine.” Ipak, za razliku od njegovih jedinica, u Bratuncu se nikada nije pojavljivao Kapetan Dragan. On je jedno vrijeme boravio u Zvorniku.

Arkan i njegovi zločinci, udruženi sa sebi sličnim paravojnim formacijama, tokom aprila i maja 1992. godine počinili su grozne zločine u Zvorniku – ubijanja Bošnjaka, zatvaranja u logore, svakodnevna mučenja, protjerivanja, prisilne deportacije stanovništva. U junu te godine u ovaj grad dolazi Kapetan Dragan s namjerom da uspostavi centar za obuku dobrovoljaca. Iako se političko rukovodstvo Opštine Zvornik protivilo tome, uz aminovanje vojske, Kapetan Dragan zaposjeo je hotel “Vidikovac” u naselju Divič, nedaleko od Zvornika, i ondje uspostavio kamp. Dobrovoljci Dragana Vasiljkovića nastavili su gdje su stali Arkanovi, pljačkanje imovine Bošnjaka, zatvaranje i ubijanje ljudi.

Osuđeni ratni zločinac pukovnik Zdravko Tolimir, kada je 28. jula 1992. podnio izvještaj Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku, spomenuo je “Knindže” Kapetana Dragana.

“Kod mnogih formacija tog tipa izražena je mržnja prema nesrpskom narodu i slobodno se može ocijeniti da su nosioci genocidnosti u srpskom narodu. Sa područja Srebrenice i Skelana paravojne jedinice predvođene u početku Željkom Ražnatovićem Arkanom, zatim Kapetanom Draganom, a u zadnje vrijeme na čelu sa izvjesnim Pekijem, ukrale su robu i materijalna dobra vrijednosti 30-40 miliona DM (npr. oko 10 tona srebra, 3-4 tone cinka, apoteku lijekova itd.), što je sve prebačeno u Srbiju”, zapisao je Tolimir.

Branko Grujić, kojeg je Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu osudio na šest godina zatvora zbog ubistva i progona civila, kazao je kako su pripadnici jedinice Kapetana Dragana opljačkali prigradsko naselje Divič i sva dobra prevezli u Srbiju. “Dragan Vasiljković je u Diviču imao svoj nastavni centar za obuku i vlasti Zvornika su finansirale i logistički obezbjeđivale taj kamp”, svjedočio je Grujić, ratni predsjednik Privremene vlade Zvornika.

Milenko Prodanović Mungos, koji se također dovodi u vezu sa zločinima počinjenim u Podrinju, u intervjuu datom još 1995. godine potvrdio je da je odlazio u Skelane “na obuku kod Kapetana Dragana”. Darko Miletić, još jedan pripadnik “zvorničke šestorke”, čak je posvjedočio da je aprila 1992. godine “Kapetan Dragan došao u Mali Zvornik po naredbi Zorana Sokolovića, tadašnjeg ministra MUP-a Jugoslavije”.

List The Australian objavio je 2009. godine ispovijest Džemile Subašić, koja je posvjedočila kako ju je u julu 1992. godine, nakon što je zarobljena od Vasiljkovićevih vojnika, Kapetan Dragan silovao sedam puta tokom nekoliko dana u hotelu “Vidikovac” u Diviču kod Zvornika. Govorila je i da je iz hotela vidjela leševe ljudi pobijenih kako plutaju Drinom. Ispričala je i kako je četvrtu noć od njezinog zarobljavanja vidjela Dragana Vasiljkovića kako sav u krvi i s nožem u ruci urla kako će ih sve pobiti i da niko neće ostati živ.

“Kazala sam mu: Molim te, nemoj me silovati. Ubij me, ali ne diraj me. Rekla sam mu da sam već silovana u Liplju, ali kazao mi je da, gdje može jedan Srbin, mogu svi Srbi”, ispričala je Džemila.

Zaštićeni svjedok iz Brčkog ispričao je u Hagu kako ga je Kapetan Dragan uhapsio 4. maja: “Kapetan Dragan je bio sa grupom ljudi koji nisu njegovim formacijama pripadale. Znači, išao je u akciju po kućama, zarobljavanje ljudi i dovođenje u SUP, u hotel, a njegovi ljudi su bili na obezbjeđenju zgrade SUP-a i starog hotela, gdje smo mi bili. Znači nisu bili zajedno. Lično su nam oni kazali da su dobrovoljci Kapetana Dragana. Čak su nam govorili i imena gradova odakle su došli, pa je bilo iz Kosovske Mitrovice, iz Beograda, Vukovara, Valjeva, Bora, Majdanpeka. Svi su ti ljudi bili tu na obezbjeđenju oko zgrade SUP-a i starog hotela ‘Posavina’.” Nakon dva i po mjeseca torture u Brčkom, svjedok je odveden u logor Batkovići u Bijeljini.

Sva svjedočenja i dokazi izvedeni na sudovima pokazuju da su i Kapetan Dragan i Vojislav Šešelj bili dio velikosrpskog plana etničkog čišćenja pojasa uz granicu na Drini. Srbija ih je poslala, Srbija ih je plaćala da učine najteže zločine. Sada im za tu odanost otvara mogućnost da zasjednu u skupštinskim klupama.

Izvor

Policijski službenici iz Srebrenice podnijeli su izvještaj Okružnom javnom tužilaštvu u Bijeljini protiv muškarca čiji su inicijali P.M. (45), koji je u porodičnoj kući i pomoćnim objektima u Skelanima kod Srebrenice držao nelegalno naoružanje i municiju. Pripadnici policije pronašli su u tim objektima pištolj "magnum 357" i 27 komada metaka za tutf8